Frans Timmermans izabran je šest puta za zastupnika u nizozemskom parlamentu kao član stranke Partij van de Arbeid (Nizozemska radnička stranka), u mandatima od 1998. do 2007. i od 2010. do 2012. godine. Bio je ministar vanjskih poslova Nizozemske od 2012. do 2014. i ministar europskih poslova od 2007. do 2010. godine.
U studenom 2014. Frans je postao prvi potpredsjednik Europske komisije. Kao socijaldemokrat najvišeg ranga u toj instituciji, on je zadužen za bolje propise, međuinstitucionalne odnose, vladavinu prava, Povelju o temeljnim pravima i održivosti. Frans blisko surađuje sa svojih sedam kolega iz PES-a te sa socijalističkim i demokratskim zastupnicima u Europskom parlamentu te premijerima, članovima PES-a u Europskom vijeću.
U svoje četiri godine rada u Europskoj komisiji, Frans je bio zadužen za rad EU-a na polju održivosti i bio je odgovoran za usvajanje ambiciozne strategije kružnog gospodarstva te prvu sveobuhvatnu svjetsku strategiju za plastiku. Osim toga, sudjelovao je u pregovorima EU-a o usvajanju i provedbi Ciljeva održivog razvoja UN-a za 2030. godinu. Europski parlament nedavno je izglasao zakonodavstvo koje je Frans predložio za rješavanje problema plastičnog onečišćenja i njegovo uklanjanje, odnosno drastično smanjenje plastike za jednokratnu uporabu. On je također predvodio i pripremanje međunarodnog odgovora na izazove plastičnog onečišćenja, predstavljajući prijedloge Komisije drugim zemljama u Ujedinjenim narodima u New Yorku, ohrabrujući ih da pariraju europskim ambicijama.
Frans čvrsto vjeruje u ravnopravnost spolova i socijalnu pravdu. Predložio je zakonodavstvo za poboljšanje obiteljskog dopusta za očeve, majke i njegovatelje u svim državama članicama EU-a kako bi se podržala ravnopravnost spolova na radnom mjestu i u obiteljskom životu. Snažno se zalaže za uklanjanje razlike u plaćama između žena i muškaraca, za povećanje broja žena na profesionalnim i političkim rukovodećim položajima i čvrsti je zagovornik Istanbulske konvencije za uklanjanje nasilja nad ženama. Aktivan je borac protiv diskriminacije, bori se protiv ekstremizma i rasizma u svim njihovim oblicima, a posebno koordinira radom Komisije na suzbijanju antimuslimanske mržnje i antisemitizma.
Frans je strastveni i snažni branitelj temeljnih europskih vrijednosti, a posebno je aktivan u obrani vladavine prava suočene s autoritativnim tendencijama određenih nacionalnih vlada. Gorljivo se zalagao za nezavisnost pravosuđa od prekomjernog utjecaja vlade u Poljskoj, a nedavno je osigurao i privremene mjere Europskog suda pravde kojima se zaustavlja progon sudaca Vrhovnog suda.
Frans je pratio napore Komisije u uvođenju demokratskih promjena u EU-u povećanim sudjelovanjem građana i većom transparentnošću u kreiranju politika EU-a, otvarajući svaki korak procesa kako bi se osiguralo uključivanje javnosti i potvrdilo da su politike temeljene na dokazima.
Prije ulaska u politiku, Frans je najprije radio u nizozemskom Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem je 1990. godine imenovan zamjenikom nizozemskog veleposlanika u Moskvi, prije povratka u Ministarstvo 1993. godine. Potom je radio kao viši savjetnik i osobni tajnik Maxa van der Stoela, visokog povjerenika za nacionalne manjine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Frans je oženjen i ima četvero djece. Rođen je 1961., u Heerlenu, u pokrajini Limburg u Nizozemskoj. Njegovi su djedovi bili rudari ugljena, a otac je bio vojni policajac. Njegova majka, prema tadašnjem nizozemskom zakonu, bila je prisiljena odustati od karijere kad se udala. To je jedno od ranih iskustava koja su Fransa motivirala na propitivanje nejednakosti u društvu i borbu za ženska prava tijekom njegove političke karijere.